четвртак, 23. јул 2015.

HRAST - DRVO BOGA PERUNA





                                                 
                                                          http://www.starizanatisrbije.rs/

Pročitah danas da je noćas posečen stari hrast.

Hrast je bio prepreka za izgradnju koridora i sada je ta prepreka uklonjena.Uzaludni su bili protesti,peticije i priče o tome kakvo značenje je taj hrast imao.

Znam da je sada besmisleno pričati o vekovnim verovanjima ljudi vezanim za drveće ali ću ipak napisti ono što ja znam.Možda i nije baš besmisleno jer ima još hrastova u Srbiji koji mogu zasmetati.

Ne znam da li oni koji su doneli odluku da se hrast mora poseći,za Božić u svoju kuću unose Badnjak.Verujem da ga unose jer oni,zaboga poštuju običaje svog naroda.

Ne znam da li su se ikada zapitali zašto se baš grančice hrasta unose kao Badnjak.

Verovatno nisu jer njih te stvari i ne interesuju.Oni to rade ,ne zbog tradicije već zbog mode.

A svi stari narodi (Sloveni,Gali,Kelti,Rimljani i Grci) su veoma cenili šume i stabla.Verovali su da drveće ima čarobne moći a posebno su poštovali hrast.

Kod  Grka on je Zevsovo drvo, kod Rimljana Jupiterovo, kod Germana Donarovo, kod Skandinavaca Torovo, a kod Slovena Perunovo (ili Perkunovo), bez sumnje zato što privlači grom, kišu i simbolizuje uzvišenost.

Za mnoge narode,pa i za Srbe,drvo je bilo stan božanstva.Drvo  po tim verovanjima ima dušu ili je neka duša u njemu nastanjena.Ta verovanja su prenošena sa predaka na potomke.

Drvo sa svojim večitim ili obnavljajućim zelenilom kao osa sveta predstavlja sam život. Njegov vrh predstavlja prostor neba, a koren drveta - donji svet.

 Smatra se da nas korijen stabla vezuje za pretke, stablo je dato da u njega upisujemo krst i ljubimo ga, a grane i zelenilo, koje se obnavlja, pripadaju Bogu i budućim generacijama.

Za neke od njih drvo je stan božanstva, ono je prvi i najprimitivniji hram, a njegova lekovita snaga ogleda se u snazi božanstva ili demona koji u drvetu živi.

Staroslovenski narodi, kao  i grčki, rimski i skandinavski narodi, povezivali su stablo hrasta s jednim od njihovih najviših božanstva. Kod staroslovenskih  naroda to je bio bog Perun, gromovnik, pa ne čudi da grom prema verovanju  najčešće udara baš u hrast.

Dolaskom na Balkan, stari  Sloveni  su doneli i svoje razvijeno poštovanje određenih vrsta drveća. Narod je smatrao svetim  pre svega ono drveće koje se izdvajalo svojim izgledom, veličinom ili položajem. Seljaci su verovali da takvo drvo nije samo dom neke duše,već mesto oko koga se okupljaju natprirodna bića. Smatralo se da u njegovoj blizini borave vile.

Bilo je zaštićeno  a jedna od najčešćih zabrana odnosila se na sečenje stabla i  grana. Po narodnom vjerovanju, to drveće bilo je prožeto nekom opasnom silom.

Za hrast se verovalo da je izuzetno srećno drvo u čijoj se krošnji povremeno skupljaju dobre vile.

To su uglavnom bila usamljena velika stabla nepravilnog oblika,i skoro zastrašujućeg izgleda.

Verovalo se  da će  onaj ko ih poseče umreti ili će mu se desiti neko zlo.

Veselin Čajkanović u knjizi “Mit i religija u Srba”, Srpska književna zadruga, Beograd, 1973. Piše da je hrast simbol je otpornosti i čvrstoće.

 Hrast je u starim indoevropskim religijama poznat kao drvo boga gromovnika.[1] Hrast je sveto drvo starih Slovena, što je kod Srba dobrim delom sačuvano i nakon primanja hrišćanstva.[1] Kod Srba se i danas koristi za badnjake, a stari običaj da se pod hrastom održavaju zborovi je i u vezi sa verskim uvaženjem toga drveta.[1] U toku turske vladavine Srbi su se zarad molitve, u nedostatku crkava, okupljali ispod osvećenih hrastova - zapisa.
Srbi su gajili veliko poštovanje prema hrastu. Sem brojnih zapisa kojih i dan danas ima, treba pomenuti badnjak i Božićne obrede vezane uz hrast .


Badnjak je drvo koje se potpaljuje na Badnje veče, uoči Božića, i taj čin je osnovni obred božićnog ciklusa kod Južnih Slovena.

 Badnjak gori svu noć, ljudi ga čuvaju i ne spavaju.

Ovaj obred je raširen u Srbiji, Hercegovini, Bosni, Dalmaciji, Istri (kod pravoslovaca i katolika) i još pojedinim oblastima Hrvatske i Slovenije, Bugarskoj i Makedoniji.

Obično je badnjak sečen na Badnji dan, rano ujutru pre izlaska sunca.

 Seču badnjaka prate različite obredne radnje, u zavisnosti od kraja.

 Pre seče se posipa žitom, prekrupom ili poliva vinom,maže medom.

Prilikom seče badnjaka domaćin  mora da  ćuti I da ga odseče  jednim zamahom sekire ili sa tri .

 Sakralan značaj ima i prvi iver koji se čuvao u kući i na Božić se nosio do košnica, štala, kokošinjca i čuvao se za lečenje ukućana.



 Obično badnjak u kuću unosi domaćin, a veoma često se na različite načine omotava (u košulju, platno) ili ga povijaju kao bebu.

 Domaćica ga često zasipa žitom, orasima i novcem.

 Na badnjak se stavlja suvo voće, ritualno jelo – pečenica, novac, marama i sl. Ponegde se cela porodica provlači ispod badnjaka.

Položajnik je pomerao badnjak da bi krenuli poslovi i blagostanje u kući, a granom badnjaka je izazivao varnice na ognjištu i izgovarao blagoslove: «Koliko varnica, toliko parica, teladi, jagnjića, prasića…»

Pepeo i ugarci badnjaka su takođe korišćeni za razne magijske i isceliteljske ciljeve: odnošeni su u njivu, ambar, pčelinjak ili su pepelom posipani usevi, korenje voćki, mešan je u hranu kokoškama ili se mešao u vodu kao lek protiv glavobolje.


Konstantin Porfirogenit je  sredinom X veka  pisao o slovenskom poštovanju hrasta i kaže da su Rusi prinosili žrtve na ostrvu Hortica gde je rastao ogroman hrast.

I mnogo kasnije, hrastovi su sačuvali obeležje svetinje među Slovenima: pod njima su obavljani razni paganski, ali i hrišćanski obredi, kao i žrtvovanja pa se može smatrati i pretečom hrama.

Kod Rusa su mladi posle venčanja odlazili do starog hrasta i tri puta obilazili oko njega.

 Kod Srba, hrast je  veoma često su imao ulogu zapisa.

Zapisi su kultna mesta sa svetim drvetom ili kamenim stubom (ili krstom) kod kojeg se obavljaju molitve za vreme  praznika. Taj hrast, na kome je «zapisan» (izrezan ili isklesan) krst, koji je zamenio idola, imalo je  skoro svako naselje  a pojedine velikeporodice su imale svoje zapise na imanjima.



Urezani krst je stajao na zapadnoj strani "zapisa", tako da onaj, koji stoji ispred njega, može da gleda prema istoku, kao prema oltarskom prostoru u crkvi.



 Po verovanju, zapis je stanište božanstva polja i šuma, koje štiti selo od bolesti i groma, a njive sa usevima od oluje i grada. Zato  ne čudi izbor gorostasnih hrastova za zapis.

Svuda je bilo zabranjeno seći svete hrastove, ložiti suve grane ili opalo lišće, ljuštiti koru sa stabla ili na bilo koji drugi način oštetiti stablo jer to, po verovanju, donosi nesreću i smrt ne samo onome ko to čini nego i svima oko njega.

Kod svih Slovena postoji verovanje da se na hrast može preneti bolest, pa su obavljane različite simboličke radnje prenosa bolesti:

 Ukrajnici, Poljaci, Česi, Moravci na hrastu ostavljaju odeću bolesnika;

 Bugari, Srbi, Makedonci i Hrvati na hrastove grane vezuju trake i konce iz odeće.

 Voda kojom su kupani bolesnici ili deca se prosipla oko hrasta.

 Često se u probušenu rupu u hrastu stavljala odsečena kosa ili nokti bolesnog deteta ili konac kojim je dete pre toga premereno, a zatim bi se taj otvor zatvarao kočićem.

Oduvek je važilo nepisano pravilo  da se sa ovih stabala ZAPISA ne sme skinuti nijedna granica,plod,kora –ništa.Pogotovu se ne sme Zapis odseći i uništiti,već on mora sam od sebe da izumre kao čovek.

Ko povredi ili uništi Zapis,ne može izbeći božju kaznu.Kazna može da se odrazi na njega i na celu porodicu pa čak da se zatre cela porodica. 
     
  U jednom selu kod Zaječara zabeležen je slučaj da drvo koje se srušilo i palo na put nije pomerano zato što je "zapis". Seljaci iz tog mesta su čak izgradili novi put, da sveto drvo ne bi pomerali.


Bez obzira na kulturni krug koji se posmatra, sigurno je da je hrast sakralno drvo, velike važnosti i izuzetno pozitivne simbolike koja se očuvala i do danas i koju treba sačuvati i za buduća pokolenja.

Hoćemo li u tome uspeti?






среда, 15. јул 2015.

IDEALAN PAR








Miša i Sandra su uvek važili za idealan par.Mladi,lepi,uspešni i uvek dobro raspoloženi .

Prisutni su na svim važnim društvenim dogadjajima .Ljudi pričaju o njima sa izvesnom dozom zavisti ali nikada se o njima nije čula neka ružna priča.

Oni su uvek bili "Miša i Sandra".

Dobro,u poslovnim krugovima Miša je bio Miša a Sandru su često i koleginice zvale,kad o njoj pričaju "Sandra Mišina".

Sandri to nije smetalo.Naprotiv,prijalo joj je što ih ljudi doživljavaju kao jedno.

Njih dvoje su,činilo se i njoj oduvek bili zajedno i bili su kao jedno.

Miša je bio dve godine stariji ali su se njihovi roditelji družili pa su tako praktično,rasli zajedno.

Oboje su pripadali takozvanoj  srednjoj klasi ali  je Miša živeo u porodičnoj kući sa velikom terasom i dvorištem  i kod njih je sve bilo malo drugačije od onoga u dvosobnom stanu  sa balkonom u kome je živela Sandra.

U Sandrinoj kući je važilo pravilo da je važno učiti i raditi da bi se preživelo a Mišu su učili da se pre svega mora živeti ali na fin i pristojan način.Njegovi su živeli po propisima koje su uspostavili i bez naglih promena.

Dok su bili deca ona  te razlike nije ni primećivala.Volela je da sa njim sedi u velikom,lepo uredjenom dvorištu njegovih roditelje ili u svojoj sobi i sluša ploče koje joj je poklono ili čita knjige koje su takodje bile njegov poklon.

Ni sama nije sigurna kada su počeli da se zabavljaju.Kada su postali par?

Njene drugarice su se zaljubljivale i patile zbog ljubavi i ljubomore a ona je jednostavno volela i bila voljena.

Miša je od štrkljavog i ozbiljnog dečaka izrastao u zgodnog i duhovitog mladića koji je sve plenio svojim lepim manirima ali i sportskim rezultatima.Uspesi u učenju su bili nešto što se podrazumeva.

Sandra je  mamila poglede mnogih mladića svojom pojavom .Visoka,vitka ,duge svilenkaste i nemirne kestenjaste kose sa zelenkastim očima kao u mačke,privlačila je poglede mnogih mladića ali se sve na tome završavalo.

Svi u njihovom mestu su znali da su njih dvoje par .

Godine su prolazile.Bili su srećni i zaljubljeni a njihovi roditelji zadovoljni što su im se deca "našla" jer nije danas lako naći ni pravu devojku ni pravog momka a oni su bili idealni.Baš kao rodjeni jedno za drugo.

Miša je prvi upisao fakultet i završio ga kao jedan od najboljih studenata tako da je odmah dobio i dobar posao.

Sandra se dvoumila izmedju umetnosti i jezika ali je po Mišinom savetu upisala ekonomiju i uspešno i na vreme diplomirala.

Nije imala problema ni oko nalaženja posla jer je Miša već imao odredjeni ugled i uticajne prijatelje pa je počela da radi u banci .

Prema svim propisima po kojima je Miša naučio da živi, sledilo je venčanje.Iako su to svi očekivali kao nešto sasvim normalno,on se potrudio da je zaprosi baš onako ,romantično na terasi jednog egzotičnog hotela uz more.

I život  se Sandri nastavio romantično.Živela je  kao u bajci.

Dobijala je poklone za rodjendan,Božić,godišnjicu braka i to uvek lepe stvari kao što su nakit,nešto od krzna ,neko putovanje.

Često su uveče izlazili na večeru u neki poznati restoran,primali goste u svojoj lepoj i otmenoj kući gde su se služila retka strana vina.

Ljudi su im zavideli na sreći.Divili su se njihovoj ljubavi,božanstvenoj deci,lepom domu i bezbrižnoj atmosferi koja u njemu vlada.

Da,kod njih je sve funkcionisalo savršeno.Bez obzira koliko bio zauzet poslom Miša joj se svakog dana javljao telefonom,bar da joj čuje glas.

Tako je bilo i tog jesenjeg dana.Pozvao je i uzbudjeno joj rekao da to veče moraju da idu na jednu,za njega jako važnu večeru i da njegova žena tamo mora da blista.Dodao je da treba odmah da izadje sa posla(on je već sve objasnio njenom direktoru) i da ode kod frizera jer joj je zakazao ,pa će imati vremena da se kod kuće lepo našminka i obuče onu novu haljinu koju joj je doneo sa poslednjeg službenog putovanja i koja joj stoji kao salivena.

Sandra je pogledala na sat i požurila do frizera.Tamo je provela skoro dva sata ali,vredelo je.Imala je stvarno vremena da se obuče i našminka i da spremna sačeka Mišu.

On je žurno ušao u  kuću ,spustio joj poljubac na obraz i pažljivo se zagledao u nju.

Tog trenutka se osetila kao kada  je sedela pred profesorom i  polagala ispit.

A kada joj je rekao da je sve savršeno i da samo treba da skine ogrlicu i stavi nove mindjuše koje joj je upravo kupio i koje će joj se sigurno mnogo svideti,jer on najbolje zna šta njegova žena voli,u njoj se nešto slomilo.Osetila je neki neobjašnjiv umor,kao ono pre nego što se razboliš.

Zapekle su je suze ispod kapaka ali se samo blago nasmešila.Skinula je ogrlicu,stavila mindjuše i rekla da je spremna.

I osećala je da je spremna.Spremna da promeni svoj život.Da preuzme odgovornost za svoj život i sudbinu.

Shvatila je da u životu postoje trenutci kad čovek sve vidi jasnije.Vidi i ono za šta je do tada bio preslab da vidi.Takvi trenutci stižu bez najave i to su trenutci promena u životu a njena promena počinje baš na toj važnoj večeri.

субота, 4. јул 2015.

KAMELEONI OKO NAS






Kameleoni  su  gmizavci koji su oduvek  fascinirali ljude svojom sposobnošću da
 menjaju boju kože .

Promena boje kože je isključiva osobina mužjaka koji menjaju boju  kako bi privukli ženku, uplašili  suparnika ili prevarili neprijatelja, ali niko  pouzdano ne zna kako to tačno rade.

A da li ste primetili ljude-kameleone?



Nemoguće da niste, mada su neki od njih veoma vešti  pa ih je teško primetiti.

Kod ljudi nema razlike.Odlike kameleona imaju i muškarci i žene.

Da,mnogi ljudi su kao kameleoni i ima ih vise vrsta.

Neki , kako pored koga stanu, tako menjaju i priče . Po potrebi,u zavisnosti  od cilja i suparnika.Čas ovako,čas onako.

 Istina čovek je oduvek imao potrebu da negde PRIPADA .

Još od čopora  ljudi su naviknuti na to .Biraš jači i veći čopor da bi kroz njega i ti stekao šansu za napredkom i  dominacijom nad manjim i slabijim.

Da li ste obratili pažnju na to kako se neprimetno neki  ljudi pestrojavaju,
prilagodjavajući se promeni statusa ili očekivanjima dok igraju jednu od svojih mnogobrojnih životnih uloga:šefa,deteta,roditelja,zverke i uspešnog čoveka u rodnom mestu ili sitne ribe u velikom gradu.
   
Za te koji imaju vise od jedne kože ili boje kože postoje mesta gde se vrši  neprimetni  prelazak na drugačiji način govora,hodanja,naglaska.To su oni čija prošlost i sadašnjost pripadaju različitim svetovima.

Oni koji su otišli u “beli svet” u potrazi za boljim životom  tamo gledaju da se stope sa okolinom,da se uklope i da ne štrče.Žive životom malih umornih ljudi. Oni se uklapaju u novo okruženje tako što posmatraju kako se ponašaju ljudi oko njih, i onda imitiraju to ponašanje.

Kada konačno skupe novac za posetu rodnom kraju i svojim najmilijim prisećaju se i detinjstva i mladosti i to sa puno sete ali  onda već na aerodrumu ,čim slete i ugledaju draga lica oni počinju da liče na one koje su imitirali.

Slažem se da ljudi treba da se prilagode,ali ne do te mere da promene svoju ličnost,mada takvi ljudi,ti kameleoni,uglavnom i nemaju svoju ličnost.


Ali mislim da nije lako biti kameleon i da to ne može svako.

Potrebno je mnogo rada i truda da bi neko postao kameleon ukoliko nije rodjen sa tim darom.




Nova osoba, nova sredina ,novi problem, zahteva  promenu u neke boje koje se njemu možda uopšte ne svidjaju.

Mnogo lakše je onim pravim,rodjenim kameleonima.

Pravi kameleoni su oni što hodaju po jednom nogom u oba sveta,glatko 

prelazeći iz jednog udrugi,podešavajući govorni jezik i jezik tela,balansirajući 

 na užetu pravila ponašanja i običaja jer  treba postupati  u skladu sa prilikama.

Za kameleona je to uslov opstanka.



Bežim od tih ljudi, sto dalje mogu, ali ne moze se uvek ni pobeći..


(fotografije su preuzete sa interneta)