четвртак, 26. фебруар 2015.

GDE ŽURIM PO KIŠI ?






Ne znam da li se i vama dešava da stalno negde žurite i ne pitajući se da li je žurba stvarno neophodna,gde žurite i zašto?

Evo jutros,naprimer.Kiša pada,dosadno i uporno i najlepše bi bilo ostati u kući,skuvati kafu(isključiti TV),čitati knjigu i maziti svoga psa.

Ali ja radim suprotno.Gledam jutarnji program dok pijem kafu i spremam hranu za psa.Ne znam zašto ali maram da radim bar 2 stvari istovremeno.Usput se nerviram zbog onoga što čujem kao jutarnje vesti i pitam se zašto ti urednici jutarnjeg programa žele da nam pokvare baš svaki dan .Nemoguće je da ne postoji bar jedna vest koja bi ujutru mogla da nam popravi raspoloženje ali istina je i da postoji daljinski kojim TV može da se isključi,što verovatno pametni ljudi i rade.

Žurno izlazim iz kuće.Žurim na posao kao da će svet propasti i ako zakasnim koji minut da otvorim Galeriju.Znam da je malo ljudi koji će po ovakvom danu uopšte dobiti želju da idu u kupovinu,osim ako se ne radi o osnovnim prehrambenim namirnicama,ali ipak žurim .

Lepo sebi sve to objasnim a onda na stanici gde čekam drugi autobus,hvatam sebe kako nestrpljivo gledam na veliki sat na pošti kod železničke stanice,pa izvirujem da vidim da li  46-ca dolazi.Pri tom mi se na glavu sliva kiša sa kišobrana svih onih koji takodje čekaju autobus i isto tako nestrpljivo izviruju.I zašto uopšte izvirujemo?Hoće li se autobus pre pojaviti ako vidi da ga nestrpljivo očekujemo?


I kada stignem,zadovoljna što sam ipak stigla  na vreme,
hvatam sebe kako nesvesno,žurno ponavljam svakodnevne
radnje.Kao robot.

I onda sam sela.Skuvala kafu,uključila kompjuter i rešila da čitam samo lepe i pozitivne tekstove (natenane ,bez nervoznog kliktanja),gledam lepe slike i uživam!

Pa šta ako je napolju kiša?Bolje kiša nego poledica!

Odlučila sam da nigde ne žurim,da se ne nerviram i da pustim da se stvari dese.

Treba to nekad tako ,zar ne ?



уторак, 24. фебруар 2015.

MIRISI PROŠLOSTI

Dosta mi je zime i hladnoće i stalne žurbe.Ne pamtim kada sam prošetala po  centru grada.Izlazim iz jednog autobusa i već razmišljam gde mi je najbliže da "presečem" do sledećeg da bi što pre stigla tamo gde sam krenula.

Pre neki dan sam rešila da baš prošetam gradom i pogledam izloge i ljude oko sebe.

Za izloge sam ubrzo izgubila interesovanje.Od silnih  i ogromnih raznobojnih natpisa "SNIŽENJE","TOTALNO SNIŽENJE","AKCIJA",prosto se i ne vidi šta je to na sniženju.
Počela sam da gledam ljude oko sebe.Većina je negde žurila a redovi su bili uglavnom pred kioscima kod uličnih prodavaca hrane koja se jede "usput".Svima je zgodno da u prolazu kupe parče pice,krofnu,sendvič i svi mislimo da je ulična prodaja hrane izum našeg vremena zbog brzog načina života,mada nije tako.

Setila sam se priča(ja se,istina toga ne sećam) da su nekada u gradovima postojali prodavci luksuznog peciva u belim keceljama koji su prodavali puter kifle i zemičke
,pa prodavci kiselog mleka koje se prodavalo u glinenim posudama,a pored dubokih tepsija ispod kojih je stalno bio žar,stajali su prodavci vruće gibanice.Gibanica je uvek bila vruća i dobro pečena a njen miris se širio nadaleko.Prodavac je pažljivo sekao gibanicu na tanke režnjeve i pakovao u "bakalsku" hartiju.
Ta hrana se kupovala i jela bez žurbe,natenane i sa uživanjem i niko nije razmišljao o kalorijama i holesterolu.
Leti su gradskim ulicama prolazili i prodavci boze koji su nudili hladnu bozu u specijalnim drvenim kantama sa mesinganim obručima.Verovatno mnogi i ne znaju šta je to boza a ja je baš volim,ali onu pravu što malo rezi i gasi žedj a ne onu retku koju danas nude iz nekih aparata u nekim poslastičarnicama ni onu kašastu koju prodaju u plastičnim flašama u prodavnicama zdrave hrane.
Da,nekada se leti po ulicama naših gradova prodavao i slaoled.Nije istina,bio na štapićima i u kornetima već je sladoleddžija gurao kolica ukrašena šarenim slikama a sladoled se nalazio uglavnom u dve kante.U jednoj je bio od vanile a u drugoj od čokolade i služio se u plitkim staklenim posudicama.


A seća li se neko svilenih bombona i liciterski kolača?

Nekada su to bile omiljene poslastice i prodavale su se u Bombondžijskim radnjama.Jedna takva i danas postoji u Beogradu i u njoj se pravi najbolji ratluk koji sam ikada jela.Ima mnogo vrsta ali ja najviše volim onaj mirišljavi od ruže,koji se topi u ustima i koji me vraća u detinjstvo.Tu su i šećerne bombone(žuto-crvene),pa ljute(zelene),pa svilene,pa luše,karamele....

Kažu da liciteri nekada nisu imali svoje prodavnice nego su svoje proizvode prodavali po ulicama.Nosili su ih mladiUsers/MILICA/Downloads/googlef46bcb2d2df946dd%20(2).htmlći poredjane na tabli ili u korpama.

E kad sam već kod slatkiša moram da se vratim i na pića.Zna li neko danas šta je klaker,kabeza ili oranžada?
Ova pića su nekada pravile i prodavale sodadžije a prodavala su se u flašicama sa posebnim zatvaračem(keramički sa žicom)i bile su divne žute i crvene boje.
I tako ja krenuh u šetnju gradom a odoh u prošlost.U sadašnjost me je vratio(vrlo neprijatno)oblak izduvnih gasova iz autobusa i čarolija je nestala a sa njom i oni divni mirisi prošlosti.
Zato sam otišla kući da popijem pravu kafu i uz nju pojedem jedan a možda i dva ratluka.





среда, 18. фебруар 2015.

ZANIMANJA U SRPSKIM GRADOVIMA U XIX VEKU


U XIX veku su gradovi u Srbiji imali oko 10-15 000 stanovnika i u njima su živeli radnici,činovnici,trgovci i zanatlije.
Činovnici su bili najobrazovaniji i najugledniji ljudi tadašnje Srbije.
Trgovci su iz evropskih gradova donosili i ovde prodavali štofove,svilu,posudje.. a tamo prodavali pšenicu,svinje,suve šljive..
Zanatlija je bilo najviše a majstori su imali šegrte,dečake koji su uglavnom dolazili sa sela da nauče zanat.Pored učenja zanata,podrazumevalo se da za vreme šegrtovanja koje je trajalo 3 godine,obavljaju i razne kućne poslove.Po završetku šegrtovanja postajali su kalfe i obično su nastavljali da rade kod istog majstora ali su sada dobijali platu.Da bi postali majstori,kalfe su polagale majstorski ispit i dobijali Majstorsko pismo kao npotvrdu da su stručni i da mogu da otvore svoju radnju.
Kako su se u Srbiji zanatima najpre bavili Turci i zanati su imali turske nazive

ABADŽIJA  (krojač suknenih odela u selima)
TERZIJA (krojač koji izradjuje gradska odela)



ĆURČIJA(pravi odeću od kože ,šubare,gunjeve...


KUJUNDŽIJA (zlatar)


SARAČ (izradjuje proizvode od kože i konjsku opremu)

Dolaskom zanatlija iz Austrije nastaju i nemački nazivi zanata od kojih se neki i danas koriste

PINTER (izradjuje kace)
ŠNAJDER (krojač)
TIŠLER (stolar)
ŠLOSER (bravar)
ŠUSTER (obućar)
Priče o ovim zanatima ću ispričati neki drugi put.


четвртак, 12. фебруар 2015.

Zašto baš STARI ZANATI ?

U svet zanata sam ušla slučajno ili možda nisam?
Završila sam Fakultet političkih nauka i školovala se za diplomatiju ali se time nikada nisam bavila.Radila sam kao pravnik u jednoj firmi a kada sam u Etnografskom muzeju završila kurs tkanja i ušla u čarobni svet niti,odlučila sam da to bude moje zanimanje.Tako sam postala zanatlija koji se bavi jednim divnim starim zanatom.Ubrzo sam upoznala i onu drugu,manje lepu stranu zanatstva.Upoznala sam mnoge zanatlije ,njihove probleme(mnogi su bili i moji)i shvatila zašto mnogi,naročito oni stariji zatvaraju svoje radionice.Umorili su se od problema oko nabavke  sirovina,dažbina,sve manjeg interesovanja za njihove proizvode jer su se pojavili plagijati koji dolaze iz Kine i industrijska roba koja zasenjuje istinsku vrednost starih zanata gde se kao sirovine upotrebljavaju prvenstveno prirodni materijali(drvo,koža,tekstil,metal,glina)
U školama odavno nema smerova za stare zanate a danas mnogi i ne znaju šta su abadžije,terzije,vunovlačari,sajdžije,sarači....
Nekada se na Vračaru,Dorćolu,u Sarajevskoj i Balkanskoj ulici nalazilo mnogo zanatskih radnji a sada ih gotovo nema.
Gašenjem ovih zanata gubi se veza i sa tradicijom što su mnoge zemlje shvatile pa  u cilju očuvanja tradicije pomažu opstanak starih zanata.
Znam da ja ne mogu da učinim nešto veliko za opstanak starih zanata ali ovim blogom želim da bar malo doprinesem njihovoj ponovnoj afirmaciji kroz priče,legende,mesta i porodice koje su se bavile ili se još bave ovim zanatima.