уторак, 15. септембар 2015.

GRNČAR JE MAJSTOR ZA TESTIJU,SAČ,GRNE...


U zadnje vreme se mnogo govori o ekologiji,zdravom načinu života,zdravoj ishrani , 
prirodnom načinu pripremanja hrane i stalno se reklamiraju novi sudovi za pripremu hrane u kojima ona zadržava sva svoja hranljiva svojstva .

To me podsetilo da počinje jesen - vreme za svadbe u Srbiji .

Na svadbama se sprema čuveni svadbarski kupus a poznato je da je on najbolji kada se sprema u zemljanim posudama.

Prebranac je takodje,najukusniji ako je spremljen u” tavčetu“.

A koliko vas zna kako se prave ti zemljani sudovi i ko ih pravi?




Majstor koji pravi tavu, grne ,djuvečarku,brde za kafu,testije,bardake,kondire,panice za jelo ,zove se Grnčar  a veruje se da je zanat kojim se on bavi (grnčarstvo) jedan od najstarijih zanata jer su u arheološkim nalazištima iz doba neolita pronadjene posude izradjene od gline.

  Osnovni materijal i deo tehnologije su ostali isti od pronalaska do danas, sa malim,skoro neznatnim promenama u načinu izrade i ukrašavanju što zavisi od namene proizvoda,od podneblja u kome se proizvodi,kulturnih strujanja)  
    
Osnovna sirovina za proizvodnju posuda je glina.

Da bi glina bila pogodnija za rad morala je prethodno da se obradi tako što se glina prekopa motikom i doda se odredjena količina vode u zavisnosti od toga koji će se proizvod izradjivati.

Gotov proizvod se zatim suši i tek kada se dobro osušio ubacuje se u peć i peče.
                                                               
Interesantno je da su jedino još na našim prostorima u Evropi očuvane su sve tri poznate tehnike grnčarske proizvodnje a neki oblici i postupci u proizvodnji održavaju se vekovima skoro neizmenjeni.

 Grnčarija rađena bez točka, ( ženska grnčarija)je najjednostavnija  i nema značajnija umetnička obeležja. To su najjednostavniji predmeti,( crepulje i vršnici za pečenje hleba) koji se oblikuju na zaravnjenoj zemlji ili na dasci kao podlozi na sličan način kao što je radjeno još u neolitu.

 Crepulje i vršnike masivnih zidova sa malo ili bez ukrasa su pravile žene — za potrebe svojih domaćinstava pa se zato ona i naziva “ženska grnčarija”. 

 Grnčarija ručnog točka  zbog svoje građe , jednostavnosti i lepih oblika sa skromnim ukrasima  ( talasaste linije,kosi,uspravni i položeni zarezi u nizovima)deluje mnogo elegantnije od grnčarije radjene bez točka a ovoj grnčariji se pripisue slovensko poreklo jer je slična pronadjena na arheološkim nalazištima u Poljskoj,Češkoj,Slovačkoj ,Ukrajini i Rusiji.

Ovom tehnikom se i danas proizvode ,u zapadnoj i jugozapadnoj Srbiji, sudovi za otvoreno ognjište koji nisu gledjosani ,debljih su zidova i obično crne boje.




 Crna boja se postiže kaljenjem posle pečenja kada se usijani sudovi potapaju se u kašu od brašna, čađi i istucane kore nekih vrsta drveta.

 Osim lonaca za kuvanje jela na otvorenom ognjištu, ovom tehnikom se prave i posude za pečenje,  pržulje i  ćupovi za čuvanje hrane.

Grnčarija izrađena na nožnom točku je široko rasprostranjena, raznovrsnih je oblika i ima različitu primenu u domaćinstvu.

 Pod rukama grnčara, na čudesan način, dok se kolo potiskivanjem nogom brzo okreće ,glina dobija željeni oblik.

Na gotovom sudu, nanošenjem boje kroz cevčicu od ptičijeg pera ili šuplje kosti, izvode se šare a različite boje i staklast sjaj — gleđ, dobijaju se nanošenjem metalnih oksida i ponovnim pečenjem.

Samo veliki sudovi izradjeni na nožnom točku imaju deblje zidove, da bi mogli da održe formu i izdrže pritisak materijala koji je u njima.

Sredinom XIX veka Pirot je bio centar grnčarskog zanata u Srbiji sa čak 40 grnčarskih radionica u kojima je izradjivano više od 70 vrsta sudova različitog oblika i namene a grnčari su  sami izrađivali i alat i pribor za svoje potrebe.

Svi ovi predmeti odlikuju se skladnim bojama (žuta, zelena, mrka) i ukrašavaju  se raznim vrstama ukrasa: urezivanjem krugova, cik-cak linija, lozica, nalepljivanjem ukrasa , crtanim cvetovima i drugim motivima .

Gleđosani predmeti su pečeni u specijalnim "vurnjama", a danas se posude peku u električnim pećima.

Grne po kome je zanat dobio ime korišćen je za kuvanje jela na otvorenom ognjištu.




Osim grneta za serviranje jela koristio se đuveč (đuvečarka), lonče za kiselo mleko, grnajče (brde) za kafu, činije (panice) za jelo i tanjiri.



Testija ili “stovna” po kojima su pirotske grnčare nekada zvali” testidžijama",je bila najvažniji sud za vodu.





Bardaci (kondiri) su često bili ukras u kući sa posebnom karakteristikom da se grlić završava sa čašicom. Vrlo lepo ukrašen svadbeni kondir korišćen je za pozivanje svatova kada se neko ženi ili udaje.

Pravili su grnčari sa posebnom pažnjom i predmete kultnog karaktera: kandila, posude za svetu vodicu takozvana "panica za vodosvećenje" (svetovod), pa svećnjake (čirake I sve svoje proizvode su nekada prodavali na vašarima.


Danas se uglavnom proizvodi ukrasna grnčarija (saksije za cveće) a od posudja se najviše kupuje  “djuvečara” mada su i svadbarski kupus , pasulj,sarme najukusniji kada se spreme u grnčarskim proizvodima.



A pečenje iz sača?

петак, 4. септембар 2015.

VEZENI PEŠKIR - NA DAR ili PEŠKIR U NARODNIM OBIČAJIMA




                                                             http://www.starizanatisrbije.rs/

                                               

Ispričaću vam prvo jednu istinitu priču o peškiru koju sam nedavno čula i koja me je navela na razmišljanje o tom predmetu koji svakodnevno koristimo i ne razmišljajući da je on nekada osim one upotrebne vrednosti imao mnogo veću vrednost.

Ali da se vratim na priču o devojačkom peškiru koji je spasio jednog srpskog vojnika.

Jedne avgustovske noći 1914 god. na padinama Cera u šumi zvanoj Rankovača vodile su se krvave borbe izmedju austrougarske  i srpske vojske.Dva vojnika su od eksplozije granate bila teško ranjena ali su uspeli da dodju do napuštene kuće Tihomira Stevanovića u Tekerišu.

Ujutru su ih tu pronašli austrougarski vojnici koji su lakše ranjenog vojnika ubili a Miletu Milentijevića  koji je bio ranjen u obe noge ostavili da iskrvari.

Mileta je uspeo da udje u kuću gde je našao sanduk sa devojačkom spremom i u njemu dva vezena peškira.Ovim peškirima koje su nekada devojke tkale i vezle za svoju spremu,previo je rane i zaustavio krvarenje .Kasnije su ga pronašli srpski vojnici i odneli do lekara.

Mileta je preživeo rat i uspeo da sačuva jedan peškir koji je odneo u svoje selo.

Posle punih 60 godina,Mileta je sa unukom došao na obeležavanje godišnjice Cerske bitke i poneo sa sobom peškir.

Potražio je i kuću u kojoj je nešao spas ali je saznao da je žena koja je peškir izatkala i izvezla umrla ubrzo posle njegovog ranjavanja.

Peškir se sada nalazi u Narodnom muzeju u Šapcu i po rečima Svetlanke Milutinović iz ovog muzeja,izatkan je od tankog platna,dugačak oko 1,5 metara , širok oko 50 santimetara a na krajevima je ukrašen čipkom..Na jednom kraju je devojačkom rukom izvezeno"Persa Spajića djevojka" a na drugom "Dobro jutro ,dobri domaćine.Sretan ti praznik"




O peškirima sigurno ima još mnogo interesantnih priča jer je peškir bio neizostavni pratilac mnogih običaja i imao posebnu vrednost.

Onaj koji se koristio svakodnevno bio je najčešće od konoplje ili pamuka sa poprečnim prugama na krajevima ,malo veza i sa uzanom čipkom.

Ukrasni peškiri koji su krasili ikonu ili stajali iznad umivaonika imali su vezene poruke "Dobro došli dragi gosti","Dobro jutro","Zdravo svanuli","Ruka ruku mije,obraz obadvije".....Način na koji su ovi peškiri bili uradjeni i uklopljeni uz ostale predmete u kući,govorio je o maštovitosti i ukusu domaćice.






peškir od prizrenskog platna sa svilenim resama


Peškiri su najčešće izradjivani od kudeljng,lanenog ili pamučnog,rukom tkanog platna a oni  za posebne namene i od svilenog i ukrašavani vezom,najčešće cvetnog motiva ili geometrijskim motivima.















Simbolična vrednost peškira je posebno značajna.On je i u obredima i u svakodnevnom životu često bio darovan a darodavac je lepotom peškira isticao i svoj društveni status ali i primaoca ovoga dara.

Danas je peškir izgubio svoju nekadašnju vrednost.Kada ga kupujemo bitno nam je uglavnom da ne pušta boju i da ne grebe.

Nekada je peškir bio predmet koji je čoveka pratio od rodjenja do smrti.

Prvi dar koje je novorodjenče dobijalo i u njega se uvijalo bio je peškir "povojnica".


Za prvo šišanje deteta"srižbu"kum je dobijao peškir na dar.

Peškir je bio i deo devojačke spreme.Njima su se kitila kola kojima je sprema prevožena u novi dom.

Devojka je prosce darovala" boščalukom" u kome je pored košulje,čarapa i gaća obavezno bio i peškir.

Čutura kojom se pozivaju svatovi na svadbu kitila se peškirom a najlepši,od tankog pamuka i često protkani svilom i žutom ili srebrnom srmom ,su bili KUMOVSKI i DEVERSKI  PEŠKIR.

Peškire su dobijali i vojvoda,stari svat,vozač mlade i mladoženje.

Peškirom su se kitili i konji,čeze ili fijakeri.

Svekrva je dočekivala mladu sa sitom u kome se pored pšenice,jabuke i cveća ,nalazio i peškir.

Na venčanju se ruke mladenaca vezuju peškirom.

I u pogrebnim običajima je peškir imao značajnu ulogu.

Kada u kući neko umre peškirom se prekriva ogledalo.

U kovčeg se sa pokojnikom obavezno stavljai peškir.

Panaija-kuvano žito,se nosi na poslužavniku koji je prekriven peškirom.

I na crkvenom barjaku i krstu je obavezan peškir.

Peškir se darovao crkvi i kao spomen umrlima ali i za zdravlje.




Kada se diže krov na kući ,pored zelene grane,cveća i flaše pića,majstorima se darovao i peškir.

Peškirom se uvija božićni kolač,daruje položajnik..

Slavski kolač se u crkvu nosi u peškiru.

Verovatno se peškir koristio i u nekim drugim prilikama što zavisi i od kraja i običaja.

I danas se peškir koristi u mnogim običajima ali to nije više isto.Ovi peškiri nemaju ni lepotu ni vrednost onih nekadašnjih u koje je bilo utkano puno ljubavi,nadanja ....

Danas se peškiri(osim onih za svakodnevnu upotrbu) kupuju "zbog običaja" a da se o samom običaju skoro ništa i ne zna.Kupuju se na brzinu po sastavljenom spisku uglavnom u nekom tržnom centru.


Znam da se vremena i običaji menjaju i ne možemo očekivati da i danas devojke vezu peškire ali napisah ovo da se bar podsetimo .