среда, 28. септембар 2016.

PRE I POSLE JELA TREBA RUKE PRATI(IZRADA SAPUNA NEKADA I SADA)





Fotografija preuzeta sa interneta


Sapuni su danas stvar bez koje se ne može zamisliti ni jedna kuća i koju je većina nas navikla da kupuje u obližnjim prodavnicama.


Ima bezbroj proizvodjača a sapuni su najrazličitijih boja i mirisa.


                                         A kako je to nekada bilo ?


 Verovatno  su vam mame ,tate ili bake bar nekada ispričali kako se ranije veš prao pepelom i sapunima koje su sami pravili.

Možda ne bi bilo loše da se prisetimo  od čega  su naše bake pravile sapune jer nekada se sapun pravio u svakom seoskom domaćinstvu.

Korišćeni  su  pepeo drveta i mast ili loj.

Najpre  se pravila cedj i to isključivo od drvenog pepela koji bi se prosejao kroz sito i sipao u bure ili kantu u koju bi se onda sipala kišnica.Uz povremeno mešanje ovaj rastvor bi ostajao u kanti oko nedelju dana.Tada bi kroz gazu procedili vodu i koristili je za pranje veša  u velikim loncima ili koritu.

 Vremenom je umesto ceđi pepela drveta počela da se koristi masna soda (NaOH)čime je znatno pojednostavljen postupak izrade sapuna.

Sapuni su se pravili uglavnom od masti životinja .

U kazanima iznad ognjišta krčkale su se  svinjske kožice od slanine, čvarci, stara mast i slične namirnice životinjskog porekla.


fotografija preuzeta sa interneta



Dva kilograma ovih  masnih sastojaka stavljlo se u tri litre vode pa se u to dodavalo pola kilograma žive sode i onda se sve zajedno kuvalo oko dva sata uz stalno mešanje.


Uz pomoć noža se proverevelo da li je sapun kuvan ili ne  tako što se nož umoči u sapun i ako se masa oko noža odmah stvrdne znači da je kuvan.


Kada je skuvan,sapun se izlivao u rupičasti sanduk u koji bi se stavila čista mokra krpa tako da je suvišna voda iz sapuna mogla da se cedi kroz rupice.

Kada se ohladi,sapun se vadi,odvaja od krpe i seče velikim nožem na komade.

Ovakav sapun bez ikakvih dodataka i aroma i nimalo privlačnog izgleda i mirisa koristio se za ličnu higijenu i pranje veša

.



                                                  Fabrike sapuna


Ali,nisu se sapuni pravili samo u seoskim domaćinstvima.

     - U Novom Sadu je 1871 godine osnovana fabrika za izradu sapuna.

Nama je ova fabrika poznata pod imenom ALBUS a osnovana je pod imenom “Prvo novosadsko sapundžijsko društvo”.


     - Poznatu leskovačku industriju hemijskih i kozmetičkih proizvoda za izradu sapuna i parfema pokrenuo je Jovan Vlajčić 1872. godine.

U periodu 1926-1927.godine u samom centru grada podignuta je upravna i proizvodna zgrada fabrike sapuna,parfimerije i kozmetike "Kaloderma".


Palatu su podigli sinovi  osnivača fabrike Jovana Vlajčića a ime je dobila po kozmetičkom sredstvu za negovanje kože koje se izradjivalo od želatina,meda,glicerina,vode i parfema.

Posle Drugog svetskog rata u ovoj zgradi se nalazila fabrika „Nevena“.


                                   fotografija preuzeta sa interneta


     - Meriminim Dečijim sapunom kupane su generacije beba a mislim da mnogi pamte i Ten San sapun.



                                        Kako je i kada nastao sapun?


Opisah ja ovde kako se sapun pravio kod nas u domaćim uslovima i onaj „fabrički“ ali kako je i kada nastao recept za sapun još se pouzdano ne zna.

     -  Pronadjene su glinene pločice koje potiču iz starog Vavilona sa receptima za izradu sapuna i recepti na egipatskom papirusu stari oko 3500 godina.

     -Stara rimska legenda kaže da su sapun otkrile žene koje su živele na planinini Sapo gde su se navodno odvijala ritualna žrtvovanja životinja pa se loj od žrtvovanih životinja mešao sa pepelom iz vatri koje su se palile tokom tih rituala a kiša koja se slivala niz planinu ,mešala je sve to sa glinom dajući sapun.

Interesantno je da  Plinije Stariji u svojim spisima pominje da se sapun nije koristio samo za kupanje i pranje već  uglavnom kao pomada za kosu.


Upotreba sapuna u Rimu je značajno  opala kada su varvari zauzeli ovu teritoriju ali i zato što je  Katolička crkva smatrala da je kupanje vid hedonizma a upotrebu sapuna i kupanje su povezivali sa paganstvom.


     - Krajem 12. veka sapun je počeo da se proizvodi i u Engleskoj . 

Proizvodjači  sapuna bili su obavezni da plaćaju veliki porez pa je zbog toga  sapun bio prilično skup i velika većina naroda nije mogla da ga koristi sve do 19 .veka kada se na tržištu pojavio sapun po pristupačnoj ceni.

     - U Francuskoj je masovna proizvodnja sapuna  počela u Provansi, Tulonu, Jeru i Marseju  u drugoj polovini 15. Veka.

        U 16.veku počinje da se pravi finiji sapun.

Taj novi sapun se ne pravi od masti životinjskog porekla već od biljnih ulja .

Takav je Marseljski sapun koji se pravi od maslinovog ulja i koji se i sada pravi na potpuno isti način kao u 16.veku.


                                        Proizvodnja sapuna danas




Proizvodnja sapuna je bila na vrhuncu sredinom 19. veka i to zahvaljujući  merketingu.

Proizvodjači su počeli da proizvode sapune različitih oblika,da im dodaju esencije,mirise,boje i da ih maštovito pakuju što je doprinelo  većoj prodaji.


 Danas se ponovo javlja interesovanje za ovu oblast, a motivi su razni: od težnje da se napravi sopstveni sapun, da se razvije sopstveni biznis .....


Pojavili su se domaći sapuni za   koje se tvrdi da su apsolutno prirodni i u koje se dodaju razni začini,delovi biljaka,latice cveća.


Ovi sapuni prelepo izgledaju i još lepše mirišu a o njihovoj“prirodnosti“ nisam stručna da govorim pa ću citirati Zorana Vujčića,biohemičara koji je u svom blogu a u vezi izrade sapuna napisao i ovo:


„Rekoh, a svi to hemičari znaju, nema prirodnih sapuna. Ima nekoliko prirodnih sirovina, koje se koriste za pravljenje sapuna, ali sapuni su nešto između. Jer se prave od 2 prirodne sirovine (masnoće i vode) i jedne sintetičke (hidroksid, živa soda ili hemijski NaOH). Proces je neutralizacija ili saponifikacija. I to je sva mudrost. Nastaje sapun i glicerol, zaostaje nešto vode i to je domaći sapun. „


  Tekst preuzet sa  http://zoran-vujcic.blogspot.rs/