U XIX veku su gradovi u Srbiji imali oko 10-15 000 stanovnika i u njima su živeli radnici,činovnici,trgovci i zanatlije.
Činovnici su bili najobrazovaniji i najugledniji ljudi tadašnje Srbije.
Trgovci su iz evropskih gradova donosili i ovde prodavali štofove,svilu,posudje.. a tamo prodavali pšenicu,svinje,suve šljive..
Zanatlija je bilo najviše a majstori su imali šegrte,dečake koji su uglavnom dolazili sa sela da nauče zanat.Pored učenja zanata,podrazumevalo se da za vreme šegrtovanja koje je trajalo 3 godine,obavljaju i razne kućne poslove.Po završetku šegrtovanja postajali su kalfe i obično su nastavljali da rade kod istog majstora ali su sada dobijali platu.Da bi postali majstori,kalfe su polagale majstorski ispit i dobijali Majstorsko pismo kao npotvrdu da su stručni i da mogu da otvore svoju radnju.
Kako su se u Srbiji zanatima najpre bavili Turci i zanati su imali turske nazive
ABADŽIJA (krojač suknenih odela u selima)
TERZIJA (krojač koji izradjuje gradska odela)
ĆURČIJA(pravi odeću od kože ,šubare,gunjeve...
KUJUNDŽIJA (zlatar)
SARAČ (izradjuje proizvode od kože i konjsku opremu)
Dolaskom zanatlija iz Austrije nastaju i nemački nazivi zanata od kojih se neki i danas koriste
PINTER (izradjuje kace)
ŠNAJDER (krojač)
TIŠLER (stolar)
ŠLOSER (bravar)
ŠUSTER (obućar)
Priče o ovim zanatima ću ispričati neki drugi put.
Нема коментара:
Постави коментар