Приказивање постова са ознаком žene preduzetnici. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком žene preduzetnici. Прикажи све постове

субота, 1. децембар 2018.

KROJAČICA,ŠNAJDERKA,ČAROBNICA






Pisala sam do sada o mnogim starim zanatima koji nestaju ili su nestali poslednjih decenija.

Sada sam rešila da pišem o zanatu koji je bio skoro zaboravljen sedamdesetih godina prošlog veka kada je  tržište preplavila konfekcijska odeća .

Pisaću o krojačkom zanatu koji je i pored raznovrsne  ponude raznih robnih marki u radnjama, verovatno jedini koji je daleko od izumiranja.

Po nekim definicijama Krojač je vrsta zanatlije koji po porudžbini šije i kroji odeću od različitog materijala.

U stvarnosti krojač ili krojačica su pravi čarobnjaci koji uz pomoć makaza,igle i konca stvaraju prava umetnička dela.

Ovaj zanat je kod nas počeo da se razvija sa formiranjem gradova i jedan je od najstarijih u regionu.






Najpre se javlja u Vojvodini u 19. veku kada su krojači počeli da šiju modele odeće po uzoru na modele iz inostranstva pa je odeća koja je ranije bila dostupna samo bogatom sloju društva, postala dostupna i drugim građanima.

Školovanje za ovaj zanat trajalo je tri godine, a podrazumevalo je teorijski i praktični deo.

U trećoj deceniji 19. veka Kneginja Ljubica je uvela svojevrsni dres-kod u obliku ženskog gradskog odela koji su počele da nose i ostale srpske žene u gradovima.

Gradsko odelo se sastojalo od fistana (jednostavne haljine od svile ili pamuka), opasane bajderom (pojasom u obliku duge ešarpe), a zlatovezom ukrašene libade (kratka jakna od somota ili svile) koja je postala je  zaštitni znak tog novog, srpskog kostima,ali su se nosile i u kombinaciji sa zapadnjačkim komadima odeće .

 Beogradske dame su  u 19. veku  pratile  modne trendove I volele su da se pohvale originalnim modnim detaljima pa su garderobu  nabavljale u inostranstvu( u Pešti, Beču i Parizu) ,a one manje imućne su  same šile odeću .

Ali kada su  otvorene  prve radnje sa metražom i pojavile se šivaće mašine , najvećim luksuzom se smatrala odeća šivena po meri, a  Beograd je u drugoj polovini 19. veka postao pravi raj za šnajderke.





Nekada se kod krojača išlo redovno ,a šilo se sve. Od bluza, suknji ,haljina do kaputa.

 Oni koji su šili  kod krojačica plaćali su luksuznu uslugu i  znali su da čekaju nedeljama da stignu na red kod najboljih krojačica.

Znalo se da mušterija dva puta dolazi u krojački salon.

Prvi put da razgleda žurnale , izabere model i da joj uzmu mere .

Drugi put je dolazila na probu a gotove haljine bi im bile isporučene na kućnu adresu.

Da li se isplati šiti ili kupiti gotovo?

Mnogi su ubedjeni da se kupovina gotove odeće vise isplati pa zato mnogo njih nosi istovetnu odeću.

Oni koji i sada žele da budu jedinstveni i drugačiji od većine i veruju da odeća treba da bude ne samo savršeno skrojena po meri, već i odraz načina života i danas svoju garderobu šiju i kažu da je  isplativije sašiti, naročito kada je u pitanju elegantna ženska garderoba.

Poznato je da  sve žene, žele da u tome što nose budu što lepše. Da im odeća prikrije sve nedostatke i  istakne sve prednosti,a to je moguće samo ako imaju dobru krojačicu koja voli svoj posao i radi ga sa puno ljubavi i strpljenja, svesna da radi odeću koja je sastavni deo bitnih momenata u životima njenih muštrija.

Da bi neko bio dobar krojač mora da zna kako se prave krojevi , kako se radi sa mašinom, kao se materijali ponašaju.

Jako je malo onih koji znaju da smisle sami neki originalni kroj a to je ono po čemu se poznaju najbolji krojači.

Jedna od najboljih koju znam i o kojoj hoću nešto da vam napišem je Danijela Danja Delić.





Danijela živi u Šapcu.

Po zanimanju je ekonomista i bila je upešna poslovna žena koja je nedavno odlučila da promeni zanimanje i da se bavi onim što je volela od kad zna za sebe šivenjem.




Otvorila je svoj salon i kaže da je poslom zadovoljna.Ima svoje stalne mušterije ali se stalno broj mušterija povećava.Pored onih ozbiljnih žena koje imaju svoj izgradjen stil i tačno znaju šta im dobro stoji i šta žele,često joj dolaze i žene koje baš i ne znaju šta hoće da sašiju.

Jednostavno dodju i kažu:"Sašij mi nešto od ovoga."



                              
                         Ovako nesto nastane(b
ez probe)  kad neko posalje materijal i kaze NAPRAVI NESTO, NOSIM SVE.
                                    
"To nije problem ako imaju poverenja u mene i prepuste to meni",kaže Danja "ali je problem kada misle da znaju šta hoće,a ustvari se zapetljaju izmedju želja i mogućnosti.

Kad model ne odgovara osobi koja ga želi ja to uvek  kažem , predložim alternativu i obavezno iznesem "zašto i zato".Obično se složimo i svi budemo zadovoljni.




Ima medjutim i onih upornih koji su zacrtali šta žele i ne odstupaju od toga.Tada se ne mešam.

Sa novim mušterijama često prvo sednem i samo pričam.Tako upoznam osobu za koju šijem,"udjem joj u glavu" i onda nema problema.

Sve če dolaze i mlade devojke koje žele haljinu "kao iz bajke".Haljinu kakvu nema ni jedna druga.To su obično haljine za specijalne prilike(maturske veri,rodjendani,svadbe) i iz salona izlaze sa osmhom na licu.












Iako posla ima,nema mnogo mladih zainteresovanih za ovaj zanat.Škola ne daje
dobru osnovu,ali i da daje,za ovaj zanat,kao i za ostale,pored teorijskog znanja je potrebna i ljubav i talenat.

Nadam se da će se Danji uskoro javiti bar neka devojka koja ima i talenta i želju da nauči da šije.




Sigurna sam da ima takvih devojaka kao što sam sigurna da će im Danja rado otkriti "tajne" koje je i sama godinama otkrivala.




среда, 13. јануар 2016.

ZONA KOMFORA – ŠTA JE TO ?




Pre neki dan me je drugarica pozvala da učestvujem u  Blog Paradi
organizovanoj na blogu   http://lovadokrova.eu/ pod   naslovom "Izaći iz zone komfora ili ne" i ja se prvi put zapitah šta je uopšte komfor  i jesam li ja u toj zoni.


Ako je komfor ono što nam stalno serviraju razni mediji :

-kupovina stvari  zbog osećaja statusa i moći

-kupovina markirane garderobe

-kupovina raznih „specijalizovanih“ aparata kao što su aparati za pravljenje 
hleba,jogurta,multipraktici....koji bi trebalo da nam olakšaju život jer sve rade sami i još omogućavaju zdrav život i koje uglavnom i ne koristimo jer nam i ne trebaju već samo  bespotrebno zauzimaju prostor,onda ja u toj zoni nikada nisam bila a i nemam želju da u nju udjem.

                                        ova fotografija je sa interneta 

Ako je konfor  - udobnost (mislim da se udobno osećaš u svojoj koži) i prijatnost to je onda nešto drugo.


Imala sam lepo i srećno detinjstvo i mladost.

Studirala sam ono što sam želela i volela.
Ispite sam polagala na vreme a pri tom imala vremena za druženja,izlaske,putovanja,hobije.

Živela sam  život punim plućima i uživala u njemu.

Na posao nisam previse čekala mada sam mislila da je to samo privremeno dok ne nadjem neki zanimljiviji posao.

Mislila sam da je posao u pravnoj službi u preduzeću (pripreme sastanaka ,vodjenje zapisnika na maratonskim sastancima,pisanje pravilnika i drugih samoupravnih akata,rešenja,tužbi)nešto dosadno.

Istina je da tu nije bilo neke kreativnosti ali sam se trudila da se adaptiram i zavolim svoj posao i bila sam zadovoljna ili sam sebe ubedila da to jesam.

Stvarno sam se trudila da se uklopim.

Mislila sam da je normalno prilagoditi se sredini u kojoj radiš i prihvatiti pravila ponašanja koja tu važe  ali to su bila pravila lažne pristojnosti  i prilagodjavanje mi nije išlo od ruke.

Bilo je to  društvo u kojem je “biti dobar” značilo zanemariti sebe i svoje potrebe, “biti pristojan'”značilo ne isticati se a “obzir prema drugima” je vrlo često značio djelovanje na sopstvenu štetu.

Negde duboko u sebi sam osećala da nisam srećna iako sam imala sasvim lepu platu.

Osjećala sam  da je moguć mnogo lepši život(lepši po mojim kriterijumima) i da imam potencijale da takav život ostavrim.Maštala sam da radim nešto drugo ali sam to stalno odlagala.

Bio je to verovatno strah od nepoznatog.

Dobro,možda je to bila ta zona komfora koja mi je pružala lažnu sliku udobnosti i bezbednosti ali ja sam na poslu ostala i kada mesecima nismo primali platu i radila kao da i ranije.

Trebalo mi je vremena da naučim  najvažniju lekciju u životu, a po mom uverenju to je naučiti  da vjeruješ  sama sebi i slušaš svoj unutarašnji glas .

Taj unutrašnji glas je na moje pitanje  : “Šta ja želim?“ odgovorio:

“Želim da se lepo i prijatno osećamu svojoj koži!
Želim da budem  opuštena, nasmejana, komunikativna .
Želim da se dobro osećam  u sebi i van sebe.

Da se smejem kada je meni nešto smešno a ne kada se to od mene očekuje,da se obučem onako kako ja želim kad odem  negde i da me je “baš briga” što su se druge žene utegle u uzane haljine i popele na štikle a ja sam u farmekama…”

Shvatila sam da razna pravila( porodična, rodbinska, društvena, socijalna) pletu nevidljivu ali jaku mrežu oko mog života i da će je plesti sve do trenutka  dok ne postanem robot  koji ide na posao od 07 do 15h i koji je nakon toga toliko umoran da jedva nekako  iskoristi  vremenski  bedan ostatak dana.

Znam da se takav  robot  ponaša  pristojno, korektno i  odgovorno prema svima i svakome i ispunjava očekivanja svih koje sretne u toku nedelje i tako sve do kraja života, sve do trenutka dok potpuno ne zaboravi na sebe.

A najtužnije je to što postoji mogućnost da mu život prođe a da on nije ni shvatio da je potpuno zaboravio na sebe.

Čvrsto sam odlučila da neću postati robot.

Radiću ono što volim i živeću onako kako sam oduvek želela sa onim koga volim i tamo gde želim.


Tako smo moj muž i  ja prodali stan u zgadi kome smo se trudili da damo lični pečat a ipak se u njemu osećali nekako sputano.

Jas am napustila posao u firmi i postala “tehnološki višak”.

I baš mi je nekako bilo lepo dok sam bila taj višak.

Da,bila sam kod kuće ,razmišljala šta da počnem da radim a dobijala sam i novčanu naknadu i staž.

Nisu to bile neke pare ali kako pre toga 2 godine nisam primala platu a radila sam,bilo je to SUPER!

I tako sam odlučila da postanem zanatlija.


Imala sam sve što mi treba za početak:Razboj,znanje(tkanje sam naučila u Etnografskom muzeju-Manakova kuća),ideje i puuuno ljubavi za taj posao.

Registrovala sam radionicu i upustila se u avanturu zvanu  BITI ZANATLIJA STAROG ZANATA  a stari zanati kod nas izumiru !


Sada živim u kući sa dvorištem na periferiji Beograda sa mužem koji me podržava ,sa beskrajnim strpljenjem ,u mojoj ljubavi prema tkanju i starim zanatima.


Sa nama živi i jedan  razmažen i posesivan pas(ženka Džek Rasel terijera).




Imam razuman broj rodjaka,komšija i prijatelja sa kojima se družim i kada za vidjanje  nema neposrednog razloga, nego onako iz zadovoljstva.


Volim svoje dvorište,cveće, vrapce,miris lipe,jasmina, pokošene trave.

Volim da kuvam i mesim (ali ne baš svaki dan).

Volim ,pored tkanja i da šijem,pletem,vezem,crtam, čitam knjige,da cunjam po internetu,da se družim na FB  sa ljudima koje sigurno ne bih upoznala da nije interneta.

Volela bih da sam tehnički pismenija i da mogu bolje da baratam blogom i sajtom koji postavljam.

Volim što me ujutru budi cvrkut ptica ili lavež pasa a ne zvonjava budilnika,što mi komšinica donese na tacni pitu koju je napravila pa posle ja njoj vraćam tu tacnu sa kolačima koje sam ja napravila.
                                         http://starasrbijabg.blogspot.com/

Volim što ne osećam grižu savesti kad ništa ne radim i  što se stvarno lepo osećam u svojoj koži.

Mislim da sam našla  svoju zonu komfora i volela bih da tu ostanem.

Postoji li nešto što ne volim?


Da,ne podnosim aparate kao što su pegla i usisivač,klizave ulice i arogantne ljude. :)



http://www.starizanatisrbije.rs/

 PS.Osim one prve fotografije koja je "skinuta" sa interneta,ostale su iz "moje zone komfora"

среда, 5. август 2015.

ŽENA PREDUZETNIK U SRBIJI




                                                     http://www.starizanatisrbije.rs/

Ako si žena i hoćeš da budeš preduzetnik a živiš u Srbiji ,moraš da znaš da se upuštaš u
veliku avanturu.

Prema podacima Američke asocijacija žena preduzetnika “uspešna žena” je:

 Visoko obrazovana, fleksibilna, žena visoke socijalne inteligencije i komunikacijskih sposobnosti. Žena koja je smela i pomalo ekstravagantna, kontrolisanih emocija i čvrstog stava!

Znam da ja ne živim u Americi ali lepo zvuči a dosta uslova i ispunjavam.

Vidim da se i kod nas sve više piše o tome kako treba povećati broj žena preduzetnika i kako se radi na tome.

Pre neki dan u Kuriru pročitam da se od državnih institucija spremaju bolji uslovi za pripadnice lepšeg pola i povoljniji ambijent za preduzetništvo u Srbiji.

Ohrabrena ovim vestima procunjam malo internetom da se informišem kao visoko obrazovana žena visoke socijalne inteligencije i nadjem  JAVNI POZIV!

Da.Nacionalna agencija za regionalni razvoj je raspisala javni poziv za dodelu BESPOVRATNIH SREDSTAVA po Projektu podrške ženskom preduzetništvu u 2015 god.

                                                  
 Sa puno optimizma krenem da čitam koji su uslovi za dobijanje ovih sredstava i vidim da je osnovni cilj  projekta razvoj ženskog preduzetništva u smislu povećanja broja žena u biznisu,veće vidljivosti uspešnih žena - preduzetnica ,jačanje motivacije za unapredjenje poslovanja,a sve to kroz davanje bespovratnih finansijskih sredstava.

 Ohrabrena i prijatno iznenadjena onim što sam pročitala ,počnem da čitam i uslove.

Tu vidim da pravo na dodelu sredstava imaju mikro,mala i srednja preduzeća u vlasništvu žene  i žene preduzetnici ako im je pretežna delatnost registrovana u Agenciji za privredne registre 
proizvodna,uslužna ili preradjivačka.

Super! Za sada sve ispunjavam.

Čitam dalje.

Potrebno je da sam u zadnje dve godine uspešno poslovala,da redovno izmirujem porez i plaćam ostale dažbine,da nisam u prethodne dve godine dobijala ovakav vid pomoći.

Zaključim da je i to u redu.

Potrebno je da sa sajta skinem i popunim nekih 7 ili 8 orazaca,popunim prijavu,priložim potvrde na koje platim takse  ... i onda mi pažnju privuče obrazac BAZA SERTIFIKOVANIH KONSULTANTSKIH KUĆA.

To ustvari i nije obrazac već spisak konsultantskih kuća koje su stručne za (citiram):

"Консултант - општи пружалац услуга ,
 Консултант специјалиста за менаџмент људских ресурса и односе са јавношћу ,
Консултант специјалиста за стицања CE знака; успостављања система квалитета и заштите безбедности и здравља ,
Консултант специјалиста за систем менаџмента ,
Консултант специјалиста за систем менаџмента ,
Консултант специјалиста за стандардизацију....."

 E,sad se baš udubim u čitanje materijala i zaključim da ja u zavisnosti od toga u šta bih uložila novac,trebam da izaberem jednu od ovih konsultantskih kuća da mi urade projekat koji im ja ODMAH plaćam, pa ako imam sreće i dovoljno bodova(postoji sistem bodovanja prijavljenih preduzetnika) i budem izabrana,Nacionalna agencija će mi refundirati do 65% od ukupnog iznosa opravdanih troškova projekta bez PDV . 

Sredstva će mi refundirati nakon završetka projekta i dostavljanja dokaza o završenim aktivnostima i izmirenju svih finansijskih obaveza proisteklih iz projekta i to u aprilu 2016 god..

Kad  sam u čitanju stigla dovde,osetila sam kako sve slabije kontrolišem emocije što se kosi sa onom američkom definicijom uspešne poslovne žene.

Pokušala sam da o ovome razmišljam pozitivno.

Pomoć,odnosno novac treba dati onima koji ozbiljno rade što znači da su registrovali radnje ili radionice,uredno izmiruju obaveze prema državi i hoće da unaprede poslovanje.To znači da imaju i novac koji su za to odvojili a država im pomaže tako što im preporučuje stručne ljude koji će im uraditi projekte a kasnije ti država nadoknadi 65%(bezPDV) od sredstava koje si uložio.

To mu dodje skoro duplo jeftinije nego da sam sve plaćaš a posao su dobili i ti koje ti je država preporučila.Znači dupla dobrobit!

Istina,bolje bi bilo da si na listi tih konsultanata jer pare dobiješ odmah a nigde ne videh da moraš i da ih vratiš ako projekat ne bude uspešan.

Znam da će mnogi reći da u svakom poslu moraš da računaš na rizik i da imaš deo zarade koji ćeš da ulažeš u dalji razvoj posla.

Možda je ovo poziv koji važi samo za one koji su već jako uspešni ali se pitam što bi se oni baktali sa popunjavanjem svih ovih obrazaca i pribavljanjem potvrda ,za pare koje su za USPEŠNU firmu sića?

Na početku sam rekla da mislim da sam , fleksibilna žena visoke socijalne inteligencije u šta počinjem da sumnjam jer ovde nisam uspela da shvatim suštinu.

I dalje mislim da sam pomalo ekstravagantna,ali POMALO i ne dovoljno da se upustim u ovu avanturu.

 Kontrolisaću svoje emocije  i  držaću se čvrstog stava!

Ako hoćeš da budeš uspešna poslovna žena u Srbiji, bez obzira na profil svog posla i visok stepen stručnosti ,svoju bitku moraš da vodiš sama.Tako će ti svaka pobeda biti mnogo draža i značajnija.

Prestani da čitaš oglase i javne pozive ako hoćeš da zadržiš pozitivan stav prema životu.

Drži se one narodne "U se i u svoje kljuse".