Zazvoni meni danas mobilni.
Na ekranu broj moje prijateljice(dosta mladje,istina)koju
nisam čula bar 100 godina.Obradujem se i javim.
„Ej,otkud ti?Šta ima novo kod tebe?Mora da si u strašnoj gužvi kad se ovoliko dugo nisi javljala.Pričaj.- razbrbralja
se ja.
“Ma nema ništa novo.Smaram se.Ubi me dosada , pa rekoh da pozovem tebe da vidim šta ti
radiš”
Tu se ja zbunih.
Nikada mi nije bilo jasno kako se to neko smara i dosadjuje.
Kako sad da ja njoj objasnim šta ja radim i da ne stižem da
uradim sve što bih volela.
Može li ona koja se po
ovako lepom danu dosadjuje da shvati da sam ja jutros poželela da poradim nešto
u dvorištu,da prošetam,da se družim sa prijateljima,da svratim do biblioteke,da
malo čitam,da nešto i napišem,da pletem,vezem,tkam, da cunjam po
intrnetu,pročitam tekstove na blogovima koje pratim,da spremim nešto lepo za
klopu…..
Ma toliko toga bi da uradim i da uživam ali ne mogu sve.
Nisam ni primetila da sam se malo zanela i da joj nisam ništa
odgovorila.
Na njeno “Ej,jesi li još tu ?“ odgovorih „Jesam,jesam nego ja
nikako da stignem da uradim sve što bi trebalo.Kratak mi dan.“
„Ma to je normalno u tvojim
godinama.Nemoj da se brineš zbog toga“.
Tako ona mene uteši kao prava
prijateljica.
Нема коментара:
Постави коментар