петак, 13. новембар 2015.

KRATAK MI DAN




Zazvoni meni danas mobilni.

Na ekranu broj moje prijateljice(dosta mladje,istina)koju nisam čula bar 100 godina.Obradujem se i javim.

„Ej,otkud ti?Šta ima novo kod tebe?Mora da si u strašnoj gužvi kad se ovoliko dugo nisi javljala.Pričaj.- razbrbralja se ja.

“Ma nema ništa novo.Smaram se.Ubi me dosada , pa rekoh da pozovem tebe da vidim šta ti radiš”

Tu se ja zbunih.

Nikada mi nije bilo jasno kako se to neko smara i dosadjuje.

Kako sad da ja njoj objasnim šta ja radim i da ne stižem da uradim sve što bih volela.

Može li ona  koja se po ovako lepom danu dosadjuje da shvati da sam ja jutros poželela da poradim nešto u dvorištu,da prošetam,da se družim sa prijateljima,da svratim do biblioteke,da malo čitam,da nešto i napišem,da pletem,vezem,tkam, da cunjam po intrnetu,pročitam tekstove na blogovima koje pratim,da spremim nešto lepo za klopu…..

Ma toliko toga bi da uradim i da uživam ali ne mogu sve.

Nisam ni primetila da sam se malo zanela i da joj nisam ništa odgovorila.

Na njeno “Ej,jesi li još tu ?“  odgovorih „Jesam,jesam nego ja nikako da stignem da uradim sve što bi trebalo.Kratak mi dan.“

„Ma to je normalno u tvojim godinama.Nemoj da se brineš zbog toga“.


Tako ona mene uteši kao prava prijateljica. 


Нема коментара:

Постави коментар